Dan nulti, ilitiga putovanje

Saznao sam da idem na natjecanje u subotu oko 13 sati. Blago je reci bio sam euforican :). Idemo autima, to nije tako strašno, malo cemo se navozit ali cemo se zajebavat u autu i ne ovisimo ni o kome. Idemo s dva auta, jedan kreće ranije kako bi organizirao gdje cemo prespavati na pola puta (ne pada nam napamet da vozimo sve u komadu), a drugi krece nakon sto Lujo i Lara obave ispite.

Krenusmo malko kasnije, oko 11 sati, te nas je uhvatila fina kiša putem. Srećom, imamo GPS pa nas niceg nije strah. Na granici sa Srbijom Oggy zakljucuje da nema zelenu kartu. Kasno nam je za vratit se po nju, cekati drugi auto ne zelimo, pa smo odlucili riskirati i probati se prosvercati. Tko zna, mozda nas ni ne pitaju. Stupamo na granicu; momak nas trazi putovnice. Putovnice imamo. Prometnu? Imamo. Mozete ici. Sretni ko bebe upadamo u Srbiju i brze-bolje odlucili smo nesto popapat :D. Smazali smo neke sendvice i krenuli prema Beogradu.

U Beogradu gubimo sat vremena u gužvi, a GPS biva pravi spas, bez njega bismo se sigurno izgubili tamo, tko zna kako bi to zavrsilo. Kada smo se napokon iskoprcali iz Beograda, krecemo prema Pancevu i zakljucujemo da je trenutak za obrok. Nas gurmanski osjecaj nam govori kako je prava hrana u zapustenoj rupi kraj ceste, te takvu i trazimo. Ubrzo nalazimo jednu takvih obiljezja i stajemo. Nakon sto se fino napapasmo i pogadjasmo za cijenu vlasnik nas je zahaltao da bi on s nama jednu ljutu na racun kuce popio buduci da je on iz Petrinje. Nismo se bunili te smo culi objasnjenje kako "Romi su posve slucajno iz Romanije, posve slucajno govore isti jezik i posve slucajno isto izgledaju. Ali oni nemaju veze s Rumunjima, tako barem Rumunji tvrde. Mozes mislit".

Nakon te eduaktivne lekcije nastavili smo naš put prema prenocistu.

Dolazimo do Rumunjske granice. Jedini smo na granici koja je velicine dvosobnog stana. Ne samo da smo prvi nego smo dosli taman u vrijeme smjene, i cekamo da se gospoda pozicioniraju. Nakon petnaestak minuta momak dolazi, ovlas baci pogled u auto i zakljuci da smo zeleni, te okretnim okom uocava udubljenje na Oggyevom autu. Promptno trazi izvjestaj o nesreci. Oggy ga, dakako, nema. Gospodin nas obavjestava da nas ne moze pustiti u presvetu zemlju Rumunjsku s ozlijedjenim autom bez potvrde kako ne bismo mogli proglasit da nas je tamo netko puknuo or the like. Naravno, to nema nekog smisla ali mi tu nista ne mozemo. Oggy biva pozvan u kancelariju na razgovor. Oggy se unezvjeren vraca za par minuta i citira "rekli su mi da odem u auto na pet minuta i razmislim si". Ja sam puknuo od smijeha te mu objasnio da nas zele ozenit i da ih podmitimo. Oggy je dobro porazmislio te su ga pozvali nazad. Kad je dosao tamo sav zbunjen rekli su mu da ode u auto po novcanik i da se vrati kad ponovo razmisli :D. Kada je dosao ponovo su ga pitali "I koliko si smislio?". Oggy je prilozio 20 Eura, momci su bili zadovoljni te smo bili pusteni u divnu zemlju. Cim smo presli granicu, kao da smo zagazili u paralelnu stvarnost, ceste su faking NEMOGUCE. Dvije trake su nepoznanica, a i gdje jesu, voznja desnom je posve nepoznat pojam, tu se pretice u slalomu. Rupe na cestama su takve da nakon svake pogledas uredno u retrovizor dal ti je kotac ostao u doticnoj.

Nakon dovoljno truckanja dolazimo do grada-prenocista. Sasek se svega sjeca lakocom koja zapanjuje (tu su prenocili i kad su isli s Balkanijade) te nas vjesto vodi kroz ulice do odredista koje je svaki puta "u ovoj ulici do". Nakon sat vremena te precizne potrage ipak smo nazvali organizatore koji su nam dali adresu te nas je GPS doveo tamo kroz koju minutu. Uspjeli smo organizirati sedam lezaja u dva ogranka tih apartmana, te smo otisli spavati. Oggy je pricekao drugi auto koji je dosao oko 4 ujutro te i njih odveo do soba, te smo prenocili.

Nakon solidnog dorucka smo vec u 10 krenuli. Ostalo nam je 400 kilometara do cilja, a trebamo stici do 20h zbog otvorenja. GPS nas vješto navodi u jednosmjernu u suprotnom smjeru te nakon kratke petljancije i tu zapreku prevaljujemo. Putem jos dvaput stojimo in middle of nowhere jer Rumunji popravljaju cestu koja ima samo dvije trake (jedna za svaki smjer), cesta je dugacka 60km, tako da zaustave promet sa jedne strane na pola sata i onda puste drugi, naizmjence. Dvaput smo naletili na to. Usput smo nasli jedino mjesto gdje smo mogli obaviti nuzdu, i to u nekom gypsy selu. Pribavili smo i CD autenticne glazbe.

Oggy usporava u naselju (ljudi ga prestizu), vozi 68 na jedinoj cesti s 4 trake, no iza ugla je gospodin milicioner. Oggy je ovaj puta smislio 30 eura, pa smo nastavili.

Nakon ovako divnih stajanja nas hvata tuca pa vozimo 40km/h. U autu prepravljamo Vjekinu i Larinu konvenc kartu :D. Dolazimo do Brasova, grada kraj kojeg je Poiana (nase odrediste). Za Poianu ne postoji niti jedan smjerokaz, te sam siguran da ga bez GPSa nikad ne bi nasli. Da skratimo pricu, nismo stigli do 20h na otvorenje, dakle uspjeli smo 400km preci za nesto vise od 8 sati. Divotica. Putem sa strane svakih kilometar mozete vidjeti mrtvog psa.

p.s. nismo nigdje stali za jesti.

Kasnimo na otvorenje pa ga preskacemo, smjestamo se i veceramo. Vecera nije nesto ali je smjestaj vise nego solidan. Wireless u hotelu i dobre sobe. Kada, TV, frizider i tako to. Hrana nije nesto ali ionako imamo samo polupansion. Susrecemo neke bridgeiste, prijavljujemo se (nisu nam dali da se prijavimo ako nemamo passporte od svih, a Lara i Vjeko su vec isli spavati), pa ih smetam u krevetcu i tako to. Prijavljujemo se, placamo, dajemo konvencijske karte na kopiranje i zasluzeno odlazimo u krevetac.

Mjesto gdje smo smjesteni (Poiana) je skroz lijepo: planinica, fini zrak, lijepi restorancici, ducancic, hotel s bazenom gdje se igra, neki parkic u blizini...

Rudi i ja smo jos ponovili sistem i izlicitirali 11 bordova iz Becker arhive i zaspali. Igramo prvi mec sa Lujom i Oggyem, trebati ce snage, Englezi ce biti musterije.