Dok smo bili u Rumunjskoj cuo sam jednu zanimljivu anegdotu koja se moze primjeniti u ovom slucaju:
Na granici pita carinik: "Do you have anything to declare?"
- "Yes. Don't go to Romania."
Putem nazad smo se vec pripremili na ceste, no srecom nisu nas nigdje pretjerano uštopali (to smo ucinili sami time sto smo nekoliko puta krenuli u krivom smjeru ili trazili neki shopping centar za poklone :D). Mudro promjenismo solidnu kolicinu novaca kako bismo se putem nazad najeli u nekom lokalnom restoranu uz cestu i probali koji od njihovih domacih specijaliteta. No, nismo ocekivali posvemašnji obrat: putem nazad vidjeli smo jedan (brojkom: 1) restoran koji je radio, i taj smo slucajno promašili. A Rumunjska nije baš ni malena. U petsto kilometara, jedan restoran. Long (and hungry) story short, dosli smo do granice sa Srbijom, okrenuli se nazad i vozili do prve benzinske kako bismo novce potrošili. Naime, novce nam u eure nisu htjeli promjeniti. Niti u dinare. Benzinska izgleda kao iz Mad Maxa (doduše gotovo cijela Rumunjska izgleda tako) - pustoš, psi, rasulo. Tankali smo supersumnjivi benzin (trebao nam je bezolovni koji inace ima zelenu etiketu, pa smo tankali onaj sa zelenom etiketom na kojem je pisalo samo "benzin"). Auto je prezivio, ali nas je bilo strah. Barem mene.
Stigli smo do granice gdje je Oggy smišljavao eure na putu ovamo, ali mi ih nismo morali smisliti. Cim smo usli u Srbiju u prvih 200 metara se stvorilo 5 restorana; stali smo u jedan i najeli se kako i zasluzujemo :). Hrana je bila odlicna, konobar super pristojan, atmosfera ugodna. Misljenja sam da su Srbi odlicni ugostitetlji; apsolutno svaki puta kada sam u Srbiji išao jesti su konobari bili na fantasticnoj razini - posve je tužno što je kod nas u velikoj vecini slucajeva skroz suprotno. Nevjerojatno koja ogromna razlika. Poslovicno smo se izgubili u Beogradu jer nam tamo GPS podivlja, pa smo po treci put imali "iza ovog ugla... ne, iza onog ugla... ne, tu iza ovog je sigurno... a mozda je tamo... probaj ovdje, mozda negdje dodjemo" metodu pronalaska puta koja nije urodila plodom. Iskoristio sam svoj tecni srpski na jos jednoj benzinskoj i dobio sam upute kako se izvuci iz grada i krenuti prema Hrvatskoj. Dosta je neobicno sto smo u cijelom Beogradu vidjeli samo jednu tablu za Zagreb. Jednako tako se sjecam anegdote kada smo prije dvije godine bili u Bugarskoj i na granici Bugarska-Srbija smo vidjeli tablu:
"LIJEVO: Istambul, Sofija
DESNO: Beograd, Minhen"
Srbi nas se ocito srame. Ili misle da do Njemacke ne postoji nijedna druga država. Who will know. Tu je krenulo na bolje, napokon smo se docepali autoceste. Na granici sa Hrvatskom smo imali skrivenu kameru... ili je barem tako izgledalo. Naime, hrvatska carinica je bila neka djevojka od dvadesetak godina koja je izgledala toliko dobro da kad je pitala "imate li sto za prijaviti" nas trojica smo instantno izletili iz auta da mladoj dami pruzimo pomoc. U tih pet minuta smo dehidrirali od slinjenja, no nekako smo se sabrali i krenuli nazad. Usput receno, dok nas je pregledavala kraj nas se progegao auto sa dva lika koji su se frajerisali autocestom u spuštenom i vrlo nabrijanom autu, pa im se raspala getriba :D. Ostatak puta je bio kao da smo tek sad usli u Europsku Uniju, a ne kao da smo iz nje dosli.
U drugom autu Oggy je smislio 120 eura za Zeleni karton na srpskoj granici.
Sto se tice "oficijalne muzike", njena prica je ovakva:
Freedom je bio pušten 20 puta zaredom u Pizzeriji u kojoj smo jeli.
Nakon jednog poraza ja sam od muke poceo pjevati "Zeko i potocic", ali sam zapeo s lyricsima te je Rudi vješto nastavio. Nakon toga su Rudi i Šašek našli ovu verziju na Youtubeu i svima nam se svidjela :).